Nemacka doga
Danska doga (nemačka doga) kao pasmina stvorena je u Srednjem veku (u Nemačkoj). Kao pas-čuvar za dvorce. Veliki danac krasio je mnoge dvorce u Nemačkoj i svaki dvorac je imao po više doga, danskih doga. Problemi u prevođenju stvorili su od Nemačke doge dansku. Pre oko 100 godina imala je razne nazive od bizmarkove doge, danska doga, tigrasta, umlska pa sve do engleske doge. Preteča današnje doge su bulen baiseri (psi koji su se borili sa bikovima), lovački psi i psi na lov za divlje svinje i medvede. Spoj mastifa, engleskog kova, i irskog vučjeg hrta učinili su ga jakim, okretnim i brzim. Postoje razni tipovi ovih doga koji su imali različita imena, ali 1875. godine na skupu u Berlinu sastavljeno od sudija i odgajivača odlučeno je da su razlike između pasmina nevažne i da su oni potekli od istog pretka. Skup pod komandom dr. Boundisa doneo je i odluku da će se pasmine ujediniti pod jednim nazivom - nemačka doga. Pasmina je plasirana već 1880. godine pod imenom koje je doneto na skupu. Na izložbi u Berlinu takođe je predstavljen standard doge.
Opšti izgled
Nemačka doga pri velikom snagom ogromnom i mišićavom telu i opasnom izgledu zajedno sa mirnoćom i plemenitošću. Dužina tela kod mužjaka može biti do 5% veća od visine grebena, a kod ženki 10%. Visina mužjaka je od 80 cm, a ženki od 72 cm. Gornja granica visine nije određena.- Glava:
- Njuška:
- Usta:
- Oči:
- Dlaka:
- Uši:
- Vrat:
- Greben:
- Leđa:
- Rep:
- Grudni koš:
- Prednje noge:
- Zadnje noge:
- Kretanje:
Zaključak
Nemačka doga je elegantan porodični pas koji je sa jedne strane dobar čuvar, a sa druge strane veran svojoj porodici koju čuva. Veoma mišićav elegantnih pokreta preporučuje se i zato kod uzgajivača drži cenu. Preporučuje se za decu i nije opasan po tom pitanju. Nasuprot svojoj veličini i agresivnog izgleda on je brižan i i nezaustavan član vašeg doma.Zlatni retriver
Lord Tweedmouth je 1865. pario žutog labrador retrivera kovrčave dlake s danas izumrlim tweed water španijelom. U razdoblju od 1865. do 1890. lord Tweedmouth je pažljivo dalje uzgajao tu liniju. Križao je još jednog tweed water španijela, dva crna retrivera, jednog irskog setera i jednog krvosljednika boje pijeska. Prvi put ga se uvodi u knjigu uzgoja Kennel Club of England 1903. uz naziv "Flat-Coated retriever".
Britanski Kennel Club 1913. priznaje zlatnog retrivera kao zasebnu pasminu i time postaje udruženje koje vodi knjigu uzgoja te pasmine. Nakon toga, pasmina u Engleskoj i SAD-u brzo postaje vrlo popularna. Početkom 1980-ih pasmina dolazi pojačano na kontinent, da bi 1990-ih doživjela pravu ekspanziju (uz sve negativne usputne pojave). Danas se zlatni retriver ubraja u najomiljenije pasmine, a prema statistici uzgoja koju vode nadležni uzgojni savezi i u najbrojniju rasu u anglosaksonskog i njemačkog govornog područja. Uz to je široko rasprostranjen u zemljama Beneluksa i Skandinavije. No, mogu se sresti i u Francuskoj, a u zadnje vrijeme u ograničenom broju i u zemljama južnim i istočnim europskim zemljama.
U zadnje vrijeme se opaža, slično kao kod labrador retrivera, podjela pasmine na dva tipa: "show type", najčešće teže građe i punije dlake, nasuprot lakšem i atletskije građenom "radnom" ili "field trial" tipu. S ovim zadnjim, na kontinentu (još?) rijetkim tipom, u Velikoj Britaniji se organiziraju velika takmičenja u donošenju predmeta (aportiranje), tako zvano field-trials.
Veće razlike u vanjskom izgledu pasa pokazuju se i između američkog i europskog tipa, iako su standardi AKCa (American Kennel Club) i britanskog KCa (Kennel Club) dijelom doslovno podudarni.
Zlatni retriver spada u grupu srednje velikih pasa (do 61 cm, 34 kg). Tijelo je harmonično građeno pri čemu je dužina tijela od prsiju do korijena repa u odnosu prema visini u plećima oko 10:8. Muskulatura mu je snažna i ima dobro razvijene kosti što se odražava u snažnim pokretima. Rebra i prsni koš su duboki i ispupčeni, a trbuh vidno uvučen. Leđa su mu ravna i u području bokova kratka.
Dlaka zlatnog retrivera može biti glatka ili valovita ali ne kovrčava, zlatne ili boje svijetle bijele kave duža na unutrašnjoj strani prednjih nogu, dolnjem dijelu repa kao i na području grudi i trbuha. Krzno ima gust zaštitni podrast. Lični dio glave izražajno je oblikovan i ima izražen stop. Uši odnosno uške su srednje velike i smještene u visini očiju, a spuštaju se do oko kuta ustiju. Očni kapci, iris, usne i vršni dio nosa su uvijek dobro pigmentirani, a zimi je kod velikog broja pasa nos nešto bljeđi. Zlatni retriver ima snažno razvijenu, potpunu čeljust oblika škara, što znači da kod zatvorenih čeljusti red gornjih zubi prelazi s vanjske strane preko donjih.
Namjena [uredi]
Zlatni retriver prvobitno je uzgojen za lov. Koristilo ga se za donošenje ubijenih ptica (i iz vode) (engleski: to retrieve = vratiti, donijeti natrag).Ova pasmina danas je poznata prije svega po svom uravnoteženom karakteru, dobrom podnošenju stranih ljudi kao i naročito djece. Sve retrivere odlikuje urođeno svojstvo izražene fiksiranosti na ljude tako da se uz pravilan trening može odgojiti do tako dobre poslušnosti koju mnoge druge pasmine gotovo da ne mogu doseći. Njegova takozvana "želja ugoditi" može kod promatrača izazvati utisak da vlasniku čita želje iz očiju.
Lakoća kojom ga se može voditi povezana s velikom inteligencijom i sposobnošću prilagođavanja doveli su do toga, da je zlatni retriver, uz svoju prvobitnu namjenu za lov, danas natprosječno često postao vodič slijepih i invalidnih osoba, tragač za drogom i eksplozivima kao i - ipak najviše, obiteljski pas. U slučaju kada je obiteljski pas, vrlo je važno da životinja dobije neku obavezu, zadatak koji će ga, u idealnom slučaju, zaposliti i tjelesno i intelektualno. Primjereni su športovi za pse koji su povezani s radom nosa i aportiranjem.
Ako se zadovolji njegova potreba za aktivnošću, zlatni retriver će biti neproblematični kućni pas. Potpuno je neprimjeren za trajno držanje u tijesnom prostoru. Potreban mu je neposredni kontakt s ljudima, i nije primjeren kao pas čuvar i slično. Gotovo da nije moguće naći pasminu (čak niti patuljastim pasminama) koja bi za ove zadatke bila manje primjerena od zlatnog retrivera. Jako odgovaraju kao kućni psi jer su povjerljivi, privrženi i vole djecu.
Maltezer
| Klasifikacija FCI | |
|---|---|
| Skupina | 9. Psi za pratnju i igru |
| Odsjek | 1. Bishoni i srodne vrste |
| Pododsjek. | |
| Standard | br. 65 na 27/11/89 (en / [ fr]) |
| Ime | Maltese |
| Varijetet | Mljetski psić |
| Tip | |
| Podrijetlo | Središnji Mediteran |
| Patronat | Italija [1] |
| Visina | 20-25 cm |
| Težina | 3-4 kg |
| Maltezer | |
Opis [uredi]
Maltezeri imaju meku, dugu, bijelu i svilenkastu dlaku (neki maltezeri imaju uši boje svijetlog limuna), crnu njuškicu i duboke crne oči, koje se kriju ispod šiški. Krzno im može imati tragove blijede narančaste nijanse. Iako izgleda ljupko kao plišana igračkica, on je mnogo više od kućnog ljubimca koji se drži na krilu i obasipa maženjem. Maltezer je vrlo zaigran i hrabar, odan je zaštitnik svoga gospodara i s njegovom se djecom najradije igra.Jedan je od hipoalergenskih pasmina pasa.
Ovaj majušni pas može težiti od 1,4 do 3 kg, a ako se ugoji i ulijeni, za to je isključivo kriv njegov vlasnik, koji ga previše hrani ili mu čak daje slatkiše.
Mužjak i ženka su otprilike jednako teški.
Duljina života [uredi]
Prosječna životna dob iznosi 9-11 godina,[10] a u nekim slučajevima životna dob je dulja.Povijest pasmine [uredi]
Maltezer se smatra jednom od najljepših pasmina u FCI grupi IX odnosno grupi pasa za pratnju, a također je poznat kao jedna od najstarijih pasmina na svijetu.[nedostaje izvor] Charles Darwin ga smješta u razdoblje 6000 godina p.K. Prva slika maltezera potječe iz Egipta, točnije grada Fayum, a povjesničari je smještaju u razdoblje između 600 i 300 godina p.K.Postoje razne kinološke špekulacije o tome od kojih pasmina je nastao pa postoje dvije teorije o njegovom nastanku : Jedna je da je nastao od psa sličnom špicu koji se u to vrijeme koristio kao lovna pasmina u šumskim područjima južne Europe. Navodno je pasmina tada putem nomadskih plemena prenesena do Mediterana, a kasnije i na Daleki Istok.
Hrvatski kinolozi i povjesničari veterine smatraju kako pasmina potječe s našeg otoka Mljeta (latinski: Melita), što priznaje većina kinoloških stručnjaka,[3][4][5][6][7][9] koji se pozivaju na Kalimaha Kirenjanina, Plinija Starijega i Stjepana Bizantinca.
Persiska maca
Porijeklo
Preteče dugodlakih mačaka pristizale su u Europu od 16. stoljeća iz zemalja jugozapadne i središnje Azije. Strane dugodlake mačke su se međusobno križale, uključujući domaće dugodlake mačke.Perzijska mačka bila je poznata prije više od 200 godina, a smatra se da prvi primjerak u Europu doveo talijanski istraživač Pietro Della Valle. Pasmina je prvi put službeno registrirana u Britaniji krajem 19. stoljeća.
Karakteristike
Perzijska mačka smatra se najmirnijom pasminom. Tolerantna je prema drugim mačkama u kući, i čvrsto se veže uz svojeg vlasnika.Moderna perzijska mačka razlikuje se od ranih primjeraka, najviše u izgledu glave. Ipak poneki uzgajivači i danas uzgajaju tradicionalan tip perzijske mačke.
Dlaka perzijske mačke zahtijeva svakodnevnu njegu kako bi ostala čista i uredna te kako mačka ne bi imala probleme zbog gutanja dlake pri čišćenju. Nedovoljna briga o dlaci perzijske mačke može rezultirati nužnim rezanjem zapetljane dlake kao i promjenama na koži mačke.
Perzijska pasmina često pati od nasljedne bolesti bubrega koja može izazvati zatajenje bubrega, stoga se danas traži testiranje svake perzijske mačke.
Tjelesne osobine
- Tijelo: krupno i zbijeno, mišićavo
- Glava: okrugla, široka, krupna
- Oči: velike, okrugle, široko postavljene
- Boja očiju: ovisi o boji dlake
- Uši: male, oblog vrha, široko i nisko postavljene
- Rep: kraći, pun, proporcionalan prema tijelu
- Dlaka: dugačka, gusta, ne smije biti vunasta
- Boja dlake: dozvoljene su mnoge boje i kombinacije boja.
Zanimljivosti
- Perzijska mačka je u prošlosti smatrana statusnim simbolom.
- Velika Britanija službeno smatra svaku boju perzijske mačke zasebnom pasminom.
- Perzijska mačka koja nema ovjerenu rodovnicu (pedigree) ne smatra se perzijskom mačkom već dugodlakom domaćom mačkom.
Njemacki ovcar
Njemački ovčar
| Njemački ovčar | |
|---|---|
| Klasifikacija FCI | |
| Skupina | 1. Pastirski psi i psi goniči stoke |
| Odsjek | |
| Pododsjek. | |
| Standard | br. 166 na ([ en] / [ fr]) |
| Ime | Deutscher Schäferhund |
| Varijetet | |
| Tip | |
| Podrijetlo | Njemačka |
| Patronat | |
| Visina | mužjaci 60-65 cm ženke 53-60 cm |
| Težina | mužjaci 30-40 kg ženke 22-32 kg |
Povijest
U Njemačkoj je 1891. godine, osnovano društvo "Phylax" s ciljem standardiziranja pasmina pasa i uzgoja pasa s poželjnim osobinama poput snage, spretnosti, brzine, dobrog njuha. Društvo se nakon par godina raspalo, zbog mimoilaženja oko ciljeva, Jedan od bivših članova Max von Stepanitz posebno je cijenio radne pse. Na izložbi pasa 1899., oduševio ga je pas imena Hektor Linksrhein, koji je bio rezultat dugogodišnjeg uzgoja, pokazao se kao snažan, inteligentan i vjeran pas. Von Stepanitz preuzeo je tog psa, nazvao ga je Horand von Grafath i prozvao ga prvim njemačkim ovčarom te je osnovao Udrugu njemačkih ovčara. [1]Od tog prvog psa koji se pario sa ženkama sličnih karakteristika, nastali su brojni potomci, koji su činili jezgru pasmine njemačkih ovčara. Svi čistokrvni njemački ovčari potomci su tog prvog proglašenog njemačkog ovčara. Njemački ovčar prihvaćen je kao pasmina 1919., kada ih je bilo 505 primjeraka, a do 1926., veći je bilo oko 8 000. Popularnost mu je porasla nakon što se pokazao kao koristan pas u ratu i kada su se pojavili njemački ovčari "Rin Tin Tin" i "Strongheart" u filmskim ulogama. Nakon Drugog svjetskog rata, imao je negativni odjek u javnosti, zbog njemačkog imena. U Engleskoj su stoga pasminu prozvali "alzaški ovčar" te su to ime koristili do 1977., [2] kada su odlučili ponovno koristiti staro ime. U SAD-u je 2009. godine je bio drugi na popisu najbrojnih pasmina.
Standardne osobine
Njemački je ovčar srednje velik, blago izdužen, snažan i dobro mišićav, kosti su suhe, a cjelokupna građa je čvrsta. Visina grebena kod mužjaka iznosi 60-65 cm, a kod ženki 55-60 cm. Dužina trupa prelazi visinu grebena za oko 10-15% Njemački ovčar po karakteru je smiren, siguran u sebe, miran, oprezan i vodljiv. Mora po standardu imati osobine hrabrosti, borbenosti i oštrine kako bi bio pogodan za raznovrsnu upotrebu posebno kao pratilac, stražar i zaštitnik.Glava je klinastog oblika, u skladu s veličinom tijela (duga oko 40% visine grebena). Čelo je, gledano s prednje strane i sa strane malo zaobljeno bez ili sa slabo izraženom čeonom brazdom. Gornji dio glave čini 50% dužine glave. Gornja i donja vilica snažno su razvijene. Nos je ravan, udubljenja ili ispučenja nisu poželjna. Usne su zategnute, dobro priljubljene i tamne boje. Zubalo, ima 42 zuba po zubnoj formuli. Teške mane su predgriz, podgriz, klještasto zubalo, kao i palisadno zubalo (veći razmak među zubima). Vilice moraju biti snažno razvijene da bi zubi bili duboko usađeni.
Oči su srednje veličine, bademastog oblika, malo koso postavljene i nisu buljave. Boja očiju treba biti što tamnija, a svijetle, blještave oči nisu poželjne pošto kvare dojam o psu. Ima uši uspravno nošene, srednje veličine, paralelne, nisu uvrnute prema unutra, vrhovi su špicasti, a školjke naprijed okrenute. Klempave i oborene uši nisu dozvoljene. U pokretu ili pri mirovanju unazad nošene uši nisu greška. Vrat je jak s dobro razvijenim mišićima, kut prema horizontali iznosi 45 stupnjeva.
Gornja linija trupa proteže se od početka vrata, preko dobro razvijenog grebena, zatim preko horizontalnih blago padajućih leđa do blago stražnjeg dijela tijela bez vidljivog prekida. Leđa su čvrsta, snažna i mišićava. Slabinski dio širok je, jak i mišićav. Rep doseže najmanje do skočnog zgloba i prelazi sredinu zadnjeg došaplja. Operativne korekcije repa nisu dozvoljene.
Koža slobodno naliježe, ali pri tom ne stvara nabore. Korektna dlaka je oštra s razvijenom poddlakom. Pokrovna dlaka treba biti što gušća, ravna i dobro polegla uz tijelo. Na glavi uključujući i unutršnjost ušiju, prednjoj strani nogu šapama, kao i prsima dlaka je kratka. Na vratu je nešto duža i gušća.
Boja je crna s kestenjastim, smeđim, žutim do svijetlosivim oznakama, crno siva, siva s tamnijim oznakama, sedlom i maskom. Neprimijetne male bijele oznake na prsima kao i sa svijetle unutrašnje strane nogu, dopuštene su, ali nisu poželjne. Poddlaka posjeduje slabo sivi ton. Bijela boja nije dozvoljena. Svako odstupanje od navedenih točaka u standardu, smatra se greškom, čija ocjena mora biti u pravilnom odnosu sa stupnjem odstupanja.
Nimfa
Nimfa (grč. νύμφη, númphê) je u grčkoj mitologiji pripadnica vrlo širokog kruga nižih ženskih božanstava - duhova prirode. Nimfe se često povezuju sa plodnošću, rastom drveća i vodom. Nisu besmrtne ali izuzetno dugo žive, otprilike 100 000 godina, i u načelu su ljubazne prema ljudima. One su često družbenice božica (Artemida), ljubavnice bogova (Zeus, Apolon, Posejdon), ali i smrtnih ljudi (Minos, Sizif, Odisej).
U Italiji su postojala domaća božanstva potoka, brzaka i vode (zvana Limfe) koja su vrlo slična grčkim nimfama. Također su primjetne paralele sa slovenskim vilama, npr. vile brodarice i Nereide.


